Životinjski svijet našega zavičaja sastavni je dio prirode, biogeografskog sustava, a ovaj prirodno-kulturnog. Mekušci /Mollusca/ od kojih su poznatiji puževi /Gastropoda/, školjkaši /Bivalvia/ i glavonošci /Cephalopoda/ dio su tog životinjskog svijeta.

Izumrla skupina glavonožaca čiji je najbliži danas živući srodnik indijska lađica /Nautilus pompilius/, amoniti, pronađeni su, između ostalog, i na Trnovačkom jezeru u Crnoj Gori.
Pojavili su se na Zemlji prije oko 340 milijuna godina, u devonu, a nestali prije oko 65 milijuna godina, krajem krede. Obilježili su, dakle, jedno veliko razdoblje Zemljine evolucije s najsnažnijim procvatom u juri, formaciji koja je prethodila kredi, unutar geoloških doba paleozoik i mezozoik. Današnja ih znanost, kao "provodne fosile" smatra vrlo značajnim u određivanju relativne starosti stijena, /Pr. 1/.

Većina amonita živjela je pučinskim životom; oni masivniji, pak, na morskom dnu. Hranili su se sitnim morskim životinjama,a razmnožavali spolno; bili su razdvojenih spolova s izraženim spolnim dimorfizmom.

Ljušture su im najčešće spiralno savijene. Građene su od aragonita, a sastoje se od početne klijetke /protokonha/, zračnih klijetki /fragmakona/ i nastanjene klijetke. Fragmakon je podijeljen septima u komorice, a crta sraštanja sepata sa unutrašnjim zidom ljušture, lobna crta ili sutura, koja može biti vrlo jednostavna /gonijatitna/, razgranata. /ceratitna/ ili višestruko razgranata /filoidna/, značajna je za određivanje amonita, /Pr. 2/. Kod oblika spiralno savijenih u ravnini mogu biti vidljivi svi zavoji /evolutni tip/, zadnji zavoj može prekrivati sve ostale /involutni tip/ ili su između ovih mogući prijelazi, /Pr.3/. Središnji dio, pupak ili umbilikus, znatno je veći kod evolutnih ljuštura. Nastanjena klijetka nema pregrada i veličinom varira od 0,50 -2,00 zavoja. Početnu i nastanjenu klijetku povezuje mesnata cjevčica-sifo, koja je gotovo uvijek smještena trbušno, uz vanjski rub ljušture. Sifonske ogrlice, odebljanja na mjestima gdje sifo prolazi, kod starijih vrsta su okrenute unazad, a kod mlađih naprijed. Kao ukrasi na ljušturi javljaju se rebra, bodlje i čvorovi. Usni otvor amonita bio je okružen tentakulima, a zatvarao se jednodjelnom, dvodjelnom, međusobno priljubljenom ili spojenom vapnenačkom pločicom-aptyhus. Čest je slučaj da su čitavi slojevi stijena izgrađeni od vapnenačkih pločica, jer su otpornije na otapanje od aragonitnih ljuštura, /Pr. 2/. Pred evolucijsko izumiranje javljaju se među amonitima aberantni oblici, pojedine vrste kojima su zavojnice smotane poput puževe kućice ili djelomično odmotane, /Pr. 3/.

Po nekim podacima poznato je oko 1.800 rodova amonita s velikim brojem vrsta. Najveće poznate vrste imale su promjer zavojnice 2,50 metara.

Od danas živućih glavonožaca poznata je, na primjer, obična sipa /Sepia officinalis/, od puževa živorodni ogrc /Viviparus viviparus/, a od školjkaša bezupka /Anodonta cygnea/.

Mekušci su, općenito, mekanog, dvojno simetričnog, kod većine naknadno poremećenog tijela djelomično ili potpuno obavijenog kožn1m plaštem koji kod većine izlučuje čvrstu ljušturu. S donje strane tijelo se proširuje u mišično stopalo koje služi za kretanje / P r l j , 1989./.